Na krajnjem jugu Elzasa, blizu granice sa Švicarskom (30 km) i Njemačkom (14 km), Mulhouse je – Francuzi to izgovaraju otprilike kao Miluz - našao sebi tako fino mjesto da, dok neka pogranična područja stalno padaju, napreduje toliko da se napretku ne vidi kraja. Najbolja ilustracija je – o tom sam već pisao u putopisu iz Basela – to što se bazelski i frajburški aerodrom nalaze u Mulhouseu.

Grad ima dvije rijeke istog naziva, Doller, samo što imaju oznake 1 i 2. Riječ je ustvari o riječnom kraku, na kojem se prostire glavnina grada, u kojem živi više od 100 tisuća stanovnika, po čemu je u Elzasu „plasiran“ odmah iza Strasbourga. Gdje je rijeka, tu je i mlinova, makar je tako bilo nekad, a Mulhouse je ništa drugo do mlin.

Mali grad je postojao već na mijeni nove i stare ere, a nekad malo nakon toga napadnut je. Po jednim su napadači bili Rimljani, a po drugim Huni. Koja god vojska bila u pitanju, pobijedila je, pa stala hvatati razbjegle branitelje. Legenda nam priča kako je bezimeni mladi ratnik pronađen teško ranjen kraj mlina na Dolleru. Našla ga je mlinareva kći, unijela ga u mlin, liječila i na kraju se… Hm, djevojke se uglavnom udaju, ali se mlinareva kći oženila, dakako vojnikom kojeg je spasila. Kad su za to doznali njegovi drugovi, i sami, kad se stanje malo smirilo, pogotovo što je čitav kraj nakon poraza patio od kroničnog nedostatka muškog svijeta, odluče potražiti sreću na toj strani. Mlinaričine kolegice ih dočekaju raširenih ruku, svi zajedno su se dali na pos'o i tako je oko mlina nastao Mulhouse.

Zahvaljujući tome što u ovakvim gradovima nema šanse parkirati se u samom središtu, vidjet ću moćnu baroknu zgradu gradskog kupališta, potom jednu renesansnu zgradu koja na svakom prozoru ima cvijeće, a prostrano dvorište bi se komotno staviti u slikovnicu, pa onda, orijentirajući se prema rasporedu različito ukrasnih lukova iznad glavnih gradskih ulica, i mnoge druge zanimljive.

Prva foto-bilješka je nekoliko metara visoki sjedeći kip nečega što bi se moglo nazvati radnikom-robotom. Nije to, ako je uopće, umjetnost koja mi se dopada, ali se nikako ne može zaobići činjenica da je Mulhouse izrastao u velegrad ponajprije zahvaljujući snažnoj industriji, moderniziranoj još u vrijeme dok je na mnogim drugim područjima još bila u povojima, pa je već od kraja 18. stoljeća nazivan "francuskim Manchesterom". Radnik-robot, poznat pod imenom Le Schweissdissi, kostur je izrađen od metalnih dijelova automobila tvrtke za recikliranje i starih alata, a djelo je poznatog umjetnika Yvesa Carreya. Kasnije ću na drugim manjim trgovima vidjeti i umjetničke instalacije sačinjene od vijaka, zupčanika i sličnih stvari. Izgleda kao da mu sunce tuče u oči pa ih zaklonio rukom ili da možda iščekuje i nada se inovaciji koja će izazvati revoluciju, ali pošto Le Schweissdissi u lokalnom narječju doslovno znači „oznojeni čovjek“, to on, ustvari, briše znoj sa čela. Da je postavljen na nekom od naših trgova, znali bismo da, brišući znoj, čeka plaću :)

M.J. | Bljesak.info / Oznojeni čovjek

Blizu je i jedan od ulaza u staru gradsku jezgru, što nagovještava katedralni toranj iznad krovova kuća. Vidljivo je to i po, da tako kažem, umjetničkijem izgledu tog dijela – umjesto razmjerno novih, stara i lijepa zdanja, oplemenjena slikama po fasadama, maštovito osmišljene česme i fontane, mada je ono industrijsko i ovdje nezaobilazno, što katkad tvori doista rogobatne slike.

Tek kad se, prateći vrh tornja u zraku, približim glavnom trgu, Trgu ujedinjenja, sve postaje čisto zadovoljstvo. Koliko god Mulhouse izvan središta bio pomalo krut, ćoškast i premoderan za ovakve kao ja, toliko je čaroban u svemu što se vidi s glavnog trga. Glavno zdanje je, uz katedralu svetog Etiennea, a to je onaj što ga kod nas zovu svetim Stjepanom, gradska vijećnica. Znam, neko će reći kako vijećnicu ima svaki grad, uključujući i one manje, ali je ljepša od ovu u Mulhouseu teško zamisliva i tako žestoko se zadjene u oči da ću tek naknadno primijetiti fontanu s kipom vojnika s helebardom, po naški oštroperom, to je ona kombinacija koplja i sjekire kakvu nose pripadnici papine Švicarske garde u Vatikanu.

Vijećnica je ljubičasta katnica, po cijeloj fasadi, sa svih strana oslikana likovima zlatobojnih božica, simbola pravde, vjere i sličnih onodobnih stečevina u koje se oduvijek i svi kunu, grozdovima, peharima, grbovima županija i drugim sitnicama. Arhitektonski bi to bila „obična“ trokatnica da joj sprijeda nisu dodane dvostruke stepenice koje se spajaju u uski četverostrani izrezbareni trijem sa satom, s koga se vijori velika francuska trobojnica. Izgrađena je 1552., nakon što je njena prethodnica godinu dana prije izgorjela u požaru. Njenim izgledom se oduševio i veliki filozof Michel de Montaigne, zapisavši 1580., kad je prvi put prošao Mulhouseom, da je vidio „veličanstvenu pozlaćenu palaču“. Slična joj je i ponutrica s rezbarenim stupovima, kasetiranim stropovima i prozorima u formi reljefa, a kako je Mulhouse odavno postao veliki grad i vijećnica više nije bila dovoljna, pretvorena je u muzej. Na zidu stoji i spomen-ploča koja podsjeća na posjet Mulhouseu francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca.

Desna bočna strana fasade je posebno zanimljiva: s lanca što viri iz rupe u zidu visi ljudska glava, izbuljenih očiju i isplaženog jezika. Lik je znan kao Klaperstein, što bi u slobodnijem prijevodu s njemačkog jezika značilo „klevetnički kamen“. Nekad su, naime, gradske vlasti tako kažnjavale krivce za klevetu: osuđenik je, jašući magarca, morao proći čitavim gradom, a za to vrijeme mu je oko vrata visio golemi kamen, težak 12 kilograma, koji se i sad nalazi unutra, u muzeju. Simbolika je jasna, a ovakvo kažnjavanje dokinuto je nakon što je Mulhouse prestao biti posebna republika i ujedinio se s Francuskom. Jest bilo ponižavajuće, ali ako znamo da su drugdje u to doba klevetnici kažnjavani kamenovanjem, ovdje su još dobro prolazili. Natpis iznad Klapersteinove glave je također na njemačkom, ipak je ovo područje više puta, sve do najnovijih vremena, „preskakalo“ iz države u državu, a mijenjala se i narodnosna struktura.

M.J. | Bljesak.info / Klaperstein

Mijenjala su se i vjerska gledanja, pa se Mulhouse, za razliku od glavnine Francuske, u 16. stoljeću u većini opredijelio za protestantizam, a katedrala Sent Etienne, sa srednjim zvonikom visokim 97 metara, najveća je protestantska bogomolja u Francuskoj. Zna se da je crkva na istom mjestu postojala još prije 900 godina, a današnja je podignuta između 1859. i 1866., s tim da su u nju uklopljeni dijelovi prethodne, iz 17. stoljeća. I natpis iznad glavnog ulaza je na njemačkom jeziku, što dodatno pokazuje koliko je njemačka kultura i civilizacija ukorijenjena u Elzasu.

Pozornost privlači i Kuća Mieg, sagrađena u drugoj polovici 16. stoljeća, a prepoznatljiva po šiljatom tornju i slikama Arnolda von Winkelrieda, neke vrste švicarskog Marka Kraljevića, što je 1386., čudesnim manevrima samim sobom, nabijajući se na neprijateljska koplja, izvojevao svojim sudrugovima pobjedu i bitci kod Sempracha protiv vojske Leopolda III. Habsburškog. Ipak je ovo od 1515. do 1798. godine bila Švicarska. Na fasadi je ploča s imenima četvorice iz „tajkunske“ obitelji Mieg što su se, umjesto na privatluk i stjecanje dukata, dali na proučavanje povijesti i na umjetnost. Tako su oni što su gomilali bogatstvo danas zaboravljeni, a oni što su ga trošili, evo, zapamćeni. Značajna je, ponajprije ipak zbog činjenice da datira još iz 1634. godine, i zgrada ljekarne Lys, a lijekovi se tu u kontinuitetu prodaju i pripravljaju već gotovo četiri stoljeća, čime se može pohvaliti malo koji grad.

Najljepša je ipak Kuća Coiffure, „drvenjača“ na rubu trga, na početku ulice što nosi ime Wilhelma ili, u francuskoj inačici, Guillaumea Tella, koji prolaznike gleda sa sastava zidova prvog kata. U ruci mu, dakako, strijela, pogled smiren, a pored njega sjedi i čeka dječačić s jabukom na glavi. Ispod krova opet grbovi švicarskih kantona, a pored Wilhelma/Guillaumea leprša zastava grada Mulhbousea. Eto, čovjeku dođe da, pored njemačkog jezika, švicarskih grbova i francuskih zastava, zastane i zapita se u kojoj državi se nalazi! U prizemlju zgrade je kafić, kažu najpopularniji u gradu, također nazvan po gađaču jabuka na tuđim glavama, a na katu frizerski salon Nicolasa Biota, koji slovi za frizera umjetnika. Dok se za to da budu proglašeni sedmom umjetnošću bore ples i strip, prekoredno uskače frizeraj. Wilhelm Tell je šišao strijelom, a Nicolas Biot škarama.

Naravno da ću prolunjati svim krakovima od središta grada ka periferiji, a jednim od njih dolazim na plato sa spomenikom Prvoj diviziji francuske vojske iz Drugog svjetskog rata, glavnoj u ofenzivi francuskih snaga što je trajala od 20.XI.1944. do 8.II. naredne godine. Krvavoj, ali uspješnoj, a da je bilo drugačije, možda bih danas, obilazeći Mulhouse, umjesto u Francuskoj, bio u Njemačkoj. Iza spomenika se uzdiže monumentalna zgrada željezničke stanice; imali su dobar običaj u ovom dijelu Europe da od željeznice, barem kad je riječ o glavnim zgradama, prave umjetnost. Kad može frizeraj…

M.J. | Bljesak.info / Wilhelm Tell

Na drugom kraku sam u potrazi za nekom ogromnom kružnom utvrdom, tako mi barem taj dio izgleda na turističkim kartama, makar nije tako obilježen. Osim nekoliko usamljenih kula, poneke i s visokim lučnim prolazom, ostataka nekadašnjih gradskih zidina, neću naći ništa posebno, a onaj polukrug je ustvari kompleks razmjerno novih zgrada poredanih tako da izgledaju kao neprobojna utvrda. Zidine su uglavnom srušene zbog širenja grada, toliko brzog da se oni koji su o tome odlučivali naprosto nisu snašli. Šteta. Ipak, sačuvana je Bollwerk kula s kapijom, a i dvije što strše nebu pod oblake bez ičega što bi ih vezalo za nekadašnje. Nessel toranj i Vražja kula bili su, naime, dijelom biskupskog dvorca, spaljenog još u 13. stoljeću, nakon čega su samo uklopljene u gradske bedeme. Na prvu su, osim boje, gotovo iste, jednake visine i oblika. I takve, bez veze s bivšim, okružene novovjekim stambenim zgradama i kućama, doista djeluju tužno, kao dva čardaka ni na nebu, ni na zemlji.

Hajd' dobro, ipak se, kud god se krene, osim spomenutih, zadjeveno između novijih može vidjeti i lijepih ili barem lijepo ukrašenih građevina. Evo, naprimjer, fasada jedne trokatnice oslikana je od A do Ž: jedan u žutim hlačama zaljeva bršljan iscrtan na zidu, a drugi se popeo na stepenice i kreči drugi kat. Dok oni rade, stanari ih, također naslikani, gledaju ili rade neki svoj posao. Na drugoj zgradi grb Elzasa visok barem šest metara, a na trećoj, iznad neke bankovne poslovnice, muške karijatide, dvojica bradonja skvrčenih pod teretom balkona iznad glava im. Kasnije ću iznad još jedne poslovnice iste banke naići i na četiri „prave“, ženske karijatide. Jednu kuću ni ne pokušavam opisati, toliko je sablažnjivo lijepa, eno je u galeriji, a nije ružno ni zdanje Suda u lancima, kako se službeno naziva glavna sudska zgrada. Na još dvjema dvokatnicama, čije fasade se međusobno gledaju, oslikan čitav omanji šareni strip, dopunjen stvarnim cvjetnim aranžmanima i spomenikom na malom trgu ispred njih. Na kraju i fontana puna žaba – ljepota valjda ima oblika onoliko koliko ima ljudi na svijetu.

Negdje ću – kako su rijeke, i jedinica i dvojka Doller, svedene u kanale i na nekoliko mjesta se samo prekidaju, tako povremeno gubim orijentaciju – naići i na sinagogu. Moram spomenuti i to da se katolici od prevlasti protestantizma do ujedinjenja grada s Francuskom nisu imali pravo ni nastaniti u gradu, kamoli praviti crkvu, a ništa bolji status nisu imali ni židovi. Ta odredba dokinuta je 1798., a židovi su točno 50 godina kasnije podigli svoju bogomolju u neoklasicističkom slogu. Tijekom Drugog svjetskog rata mnoge sinagoge u Elzasu su, kao i drugdje gdje su vladali Hitlerovi sljedbenici, srušene, a ovdašnja je spašena tako što je pretvorena u aneks gradskog kazališta. Na zidu joj, uz brojne dopadljive arhitektonske ukrase, a prevladavaju, dakako, menore, i spomen-ploča na Renéa Hirschlera, glavnog rabina židovske zajednice u Francuskoj, čovjeka koji se do zadnjeg daha borio za svoje sunarodnjake u okupiranom Elzasu, mnoge, zajedno sa suprugom Simone, uspio i spasiti, ali je na kraju i sam završio u koncentracijskom logoru Mauthausen, a na bolji svijet preselit će u logoru Ebensee, i to neposredno prije oslobođenja logora.

M.J. | Bljesak.info / Pročelje sinagoge

Preko puta sinagoge je i mala crkva svetog Ivana, protestantska, iz 18. stoljeća, 'nako, ništa posebno, a nekoliko ulica dalje najveća katolička crkva. Čudno, kao i ona velika protestantska, posvećena je svetom Etienneu/Stjepanu, a čak ih je projektirao isti arhitekt, Jean-Baptiste Schacre. Smatra se jednim od neogotičkih uzora, a podignuta je između 1855. i 1860. godine. Svana se nije išlo za nekim velikim ukrašavanjem, a izuzetak je lučni nadvratnik s bogato izvedenim reljefom. Unutra, kažu, jest, ali to neću vidjeti, zaključana je. Zvonik je visok 68 metara, spazio bih je i da joj se nisam primakao blizu.

Mulhouse je i grad neobičnih muzeja. Posebno je poznat „Cité de l'Automobile“, najveći muzej automobila na svijetu, sa poznatom kolekcijom braće Schlumpf, Fritza i Hansa, u kojoj su najbrojniji „bugatti“ i „rolls-royce“. „Electropolis“ je, pak, najveći europski muzej posvećen električnoj energiji, a „Cité du train“ najveći željeznički muzej u Europi. Tu je i Muzej tiskanog tekstila, možda i jedini takav u Europi, a ima ih još nekoliko, uglavnom iz područja industrije i njenih pozitivnih dometa. Grad se stoga sve češće navodi kao europska prijestolnica tehničkih muzeja. Posla ovdje još uvijek ima za sve, pa grad raste i razvija se, ne samo po prostoru koji zauzima, već i na druge načine; naprimjer tako što ima najmlađi prosjek starosti stanovništva u čitavoj Francuskoj – čak 42 postotka čine oni ispod 30 godina.

Grad se odužio mnogim svojim velikanima; nekom spomenik, nekom spomen-ploča i eto ga, riješeno. Filozof, matematičar, meteorolog, fizičar, astronom… Johann Heinrich Lambert (1728.-1777.) dobio je povisok stup sa svojim brončanim likom, političar i industrijalac Jean-Jacques Koechlin (1776.-1834.), dvaput i gradonačelnik, gotovo u dlaku isti stup, samo im je onaj dio na vrhu različit, poginuli u svim mogućim ratovima također imaju svoja spomen-obilježja, pa čak i poštari što su, kaže se, „izginuli u obrani slobode“. Svoje je, dakako, dobio i Alfred Werner (1866.-1919.), nobelovac za kemiju 1913., nagrađen "za rad na polju povezivanja atoma u molekule“, i to pod zastavom Švicarske.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik Alfredu Dreyfusu

Čast svakome, ali svi mogu na stranu, u drugi plan, u odnosu na Alfreda Dreyfusa (1859.-1935.). Neko o „aferi Dreyfus“ zna odlično, neko osrednje, neko se kao kroz maglu sjeća: satnik Dreyfus je Židov, ozračje je antisemitsko, a neko špijunira za Švabe. Ko će drugi nego jedini Židov u vrhovnoj komadi! Rezultat je doživotni zatvor, iako nema doslovno nijednog dokaza. I to na Vražjem otoku u Francuskoj Gvajani. Nepoznat neko, ispostavit će se, bio je neki bojnik iz plemenitog roda Esterhazyja, koji će, kad se sve otkrije, pobjeći u London, ali je i obavještajac koji je sve shvatio i prijavio kažnjen premještajem u Tunis. Istina se ipak nekako iskobeljala iz tmine obavještajnih spletki pa su mnogi poznati, među njima i veliki Émile Zola, ustali protiv nepravde. Vlast, umjesto da, barem koliko je to bilo moguće, ispravi nepravdu, kreće u progon pristaša očigledne pravde, pa je čak i Zola osuđen na godinu dana zatvora, zbog čega mora bježati iz domovine. Neredi su postali svakodnevica, nešto kao što se danas, uslijed akcije „žutih prsluka“, dešava svakog vikenda, samo što je potrajalo godinama i stalno je zera falila da izbije građanski rat…

Uh, kud ja odoh! Neću više ni riječi, koga zanima „afera Dreyfus“ već će se snaći. Uglavnom, eno mu biste u jednom od parkova rodnog mu grada, u sjajnoj odori izranja iz kamena, otresit i odrješit. Rijetko kome ću se nakloniti, ljudi su, reče neko, kvarljiva roba, mnogima tek nakon smrti otkriju milijun mana, ali njemu hoću. Da je ljudi kao što je bio on, eh, gdje bi nam, čitavom svijetu, bio kraj…